T E M E L J I O B J A V L J E N E R E L I G I J E

1
T E M E L J I O B J A V L J E N E R E L I G
I J E

• Prof. dr. sc. Ivan Karlic

2
TEMELJI OBJAVLJENE RELIGIJE

• 1. Povijesni prikaz, tematika i sadržaj kolegija
• 2. Religija/e - religija gledana izvana i
  iznutra
• - kršcanska religija (vjera)
• 3. Covjek - slušatelj kršcanske poruke
• - covjek kao osoba i subjekt
• - covjek kao transcendentno, slobodno i
  odgovorno bice
• 4. Apsolutna Tajna - misterij Boga religija,
  filozofija, ateizam, naravna teologija

3
TEMELJI OBJAVLJENE RELIGIJE

• 5. Objava - Božje samoocitovanje covjeku
• - objava u Sv. pismu
• - iskustvo objave u Starom zavjetu
• - novozavjetno shvacanje objave
• - postanak Evandelja NZ-spisi
• - Isus Krist punina objave Trojedinoga Boga
• 6. Odgovor covjeka na Božju objavu
• - covjekova sloboda i odgovornost
• - mogucnost odlucivanja protiv Boga

4
TEMELJI OBJAVLJENE RELIGIJE

• 7. Vjera (izmedu rizika i sigurnosti)
• - vjera i znanost
• - vjera - povjerenje vjera u Sv. pismu
• - nevjerojatno vjerovanje? Poteškoce,
  objekcije, sumnje
• - molitva kao izvorni oblik vjere
• 8. Povijest spasenja i objave prenošenje objave
• - Sv. Pismo i Predaja (tradicija)
• - vjera, teologija, Crkva, uciteljstvo
• - definicije vjere u Crkvi (dogma)

5
TEMELJI OBJAVLJENE RELIGIJE

• 9. Isus Krist fundamentalna kristologija
• - mjesto kristologije u današnjem svijetu
• - povijesni Isus - Krist vjere
• 10. Zakljucak

6
POVIJESNI PRIKAZ, TEMATIKA I SADRŽAJ
FUNDAMENTALNE TEOLOGIJE

• Središte i vrhunac teološkog razmišljanja jest
  trojstveni božanski život (trojedini Bog),
  konacno objavljen u/po Isusu iz Nazareta. Bog
  koji je u razlicita vremena i na razlicite nacine
  govorio ljudima (usp. Heb 1,1), potpuno i konacno
  objavljuje sâmoga sebe u osobi svoga
  utjelovljenoga Sina.

7

• (kršcanska) teologija rodena iz dogadaja Isusa
  Krista tumaci objavu Boga koja se dogodila po
  Isusu Kristu produbljuje i razmišlja upravo o
  jedinstvenom dogadaju i o posljedicama tog
  dogadaja za život ljudî.

8
Tijekom povijesti teologija se razlicito
dijelila danas se na nju gleda kao na tri
koncentricna kruga, koji u sebi sadrže razne
teološke discipline
povijest, liturgija, moral, duhovnost, kanonsko
pravo i socijalni nauk.
pastoral, misiologija i ekumenizam
fundamentalna biblijska dogmatska
9
Drugi vatikanski sabor (1962.-1965.)
I. Konstitucije DEI VERBUM LUMEN GENTIUM GAUDIUM
ET SPES SACROSANCTUM CONCILIUM

II. Dekreti APOSTOLICAM ACTUOSITATEM AD
GENTES CHRISTUS DOMINUS INTER MIRIFICA OPTATAM
TOTIUS PERFECTAE CARITATIS PRESBYTERORUM
ORDINIS UNITATIS REDINTEGRATIO ORIENTALIUM
ECCLESIARUM
III. Deklaracije DIGNITATIS HUMANAE GRAVISSIMUM
EDUCATIONIS NOSTRA AETATE
10
Saborski dekret Optatam totius
Sv. Pismo
Crkveni oci
Dogme crkvenog uciteljstva
11

• Fundamentalna teologija rodena je iz klasicne
  apologetike etimološki (grc apo
  logos, lat. apologia) znaci odgovor,
  predstavljanje (sažetog) izvješca.
• 1 Pt 3,15 Budite uvijek spremni na odgovor
  svakomu koji od vas zatraži obrazloženje-racun
  (apologia) nade koja je u vama.
• S vremenom je apologetika postala samo obrana
  katolickog ucenja ili napad teza koje su bile
  suprotne katolicizmu.

12

• Sâm izraz apologetika poceo se svakodnevno rabiti
  oko 1830. g.
• Strukturu traktatu apologetike dao je Luc-Joseph
  Hooke, koji je 1754. g. objavio djelo koje sadrži
  klasicni oblik onoga što ce se kasnije nazvati
  fundamentalna teologija Religionis naturalis et
  revelatae principia tri dijela
  De religione naturali, De religione revelata, De
  ecclesia Christi et de fide catholica.
• Cilj traktata (apologetike) ostao je isti
  racionalno protumaciti vjerske istine, razumski
  tumaciti božansku objavu.

13

• nakon Sabora i fundamentalna teologija postaje
  zasebna teološka disciplina
• razlicite struje ili modeli fundamentalne
  teologije

• Apologetski model - opravdati cin vjere
• pozitivnije istraživati pretpostavke i temelje
• vjere komunicirati ponajprije s onima koji ne
• vjeruju.
• 2. Dogmatski model - objava u povijesti
  spasenja,
• prenošenje objave u Crkvi, te prihvacanje objave
• od strane covjeka K. Rahner, H. U. von
  Balthasar,
• H. De Lubac, G. OCollins, R. Latourelle i dr.

14

• Središnji objekt i samo središte fundamentalne
  teologije jest necuveni Božji zahvat u
  povijesti, odnosno objava Boga po/u utjelovljenom
  Sinu Božjemu, Isusu Kristu.

3. Formalni model - opravdava temelje vjere,
ali se krece unutar epistemologije pružajuci
svekolikoj teologiji znanstveni identitet H.
Fries, H. Peukert, J. Ratzinger... 4. Politicki
model - vrednuje odnose izmedu Crkve i svijeta,
posebice granicna pitanja J. B. Metz, E.
Ruggieri, G. Gutierrez, B. Tracy...
15

• naslovnik fundamentalne teologije

prije svega vjernik i drugi u odnosu na našu
vjeru (ne samo nevjernici, nego i indiferentni,
ili apaticni vjernici, odnosno koji ne žive
potpuno iskustvo vjere)
Fundamentalna teologija je teološka disciplina
koja nastoji pokazati vjerodostojnost objave,
pružajuci razloge (motive), vjerniku i
ne-vjerniku, onoga zašto koje se javlja kad se
govori o vjeri i o vjerskim sadržajima.
16

• ima za cilj istinu najprije povijesnu istinu o
  objavi Boga, da se Bog objavio definitivno u
  Isusu Kristu, te da je objava o kojoj govorimo
  vjerodostojna (dostojna vjerovanja)
• Njezin objekt je
• materijalni sama objava i Crkva
• i formalni povijesno-apologetsk
  i

17
RELIGIJE NARAV I PODRIJETLO

• religija vjera

• prihvacanje Božje objave koja svoje središte i
  vrhunac ima u Isusu Kristu,
• prihvacanje istine objavljene od Jednoga i
  Trojedinoga Boga

• naravna covjekova potreba
• nema govora o Bogu koji se objavljuje

Izmedu religije i vjere postoji odredeni
kontinuitet, jer normalan put koji vodi do vjere
polazi upravo od covjekove naravne religioznosti.
18
1. Pojam i narav religije religija gledana
izvana

• religiju se može definirati ili opisivati na dva
  nacina iz izvanjske perspektive i iz unutarnje
  perspektive.
• tzv. fenomenologija religijâ ima opisni karakter,
  a cilj joj je shvatiti tipicna obilježja
  pojedinih religija, kako bi ih se svrstalo u
  odredene grupe.

19

• glede postanka religija, govori se o
• naravnim i objavljenim
  religijama

egipatska, grcka, rimska i germanska, hinduizam,
budizam, stara religija Srednje i Južne Amerike
(Inke, Maye), stara religija slavenskih naroda
itd.
židovska religija i kršcanstvo (neki tu
svrstavaju i islam)
20

• fenomenologija religija kaže da su u svakoj
  religiji sadržana tri konstitutivna elementa
• 1. skup istinâ u koje se treba vjerovati
• 2. skup dužnosti koje se trebaju izvršiti
• 3. skup obredâ koje treba vršiti.

21
2. Pojam i narav religije religija gledana
iznutra
Latinski izraz religio, prema Ciceronu (106.-43.
g. pr. Kr.), dolazi od glagola relegere (
ponovno citati, ponovno se obratiti nekomu
meditirati, produbljivati), a takvo znacenje vodi
prema zakljucku da covjek otkriva religioznost
kada se ne zadrži na površini, nego kad o
stvarima i o sâmome sebi dublje razmišlja.
Prema Laktanciju (rod. oko 250.), religio dolazi
od religare ( biti povezan ili svezan, tj. biti
cvrsto sjedinjen, uspostaviti odnos), povezanost
sa božanstvom, odnosno sa božanskim.
22

• Servije je izvodio izraz religija od istoga
  glagola (religare), ali u znacenju (ponovnog)
  povezivanja onoga što je bilo odvojeno.
• Ovaj pojam preuzima i sv. Augustin (354.-430.),
  jer odgovara njegovu ucenju o istocnom grijehu
  prava religija je ona kojom se duša u pomirenju
  ponovno povezuje s Bogom od kojega se nekako (tj.
  grijehom) otrgla. Augustin tvrdi da religio može
  dolaziti i od reeligere ( ponovno izabrati), tj.
  izabrati ili odluciti se ponovno za Boga, nakon
  što ga se odbacilo grijehom.

23
Toma Akvinski (1225.-1274.)
Religija je krjepost koja iskazuje Bogu kult
(štovanje), kojeg on i zaslužuje. Zbog toga, u
religiji treba imati na umu dvije cinjenice
prvo, ono što se iskazuje (ili daje), tj. sâm
kult drugo, onoga komu se iskazuje, tj. Boga.
(...) Religija je, po svojoj naravi, odnos s
Bogom.
24
a) Bog je stvorio svijet i covjeka, dajuci mu
bîtak i duhovnu narav covjek odgovara Bogu
priznavajuci ga svojim Stvoriteljem i smatrajuci
ga ciljem (svrhom) svoga života, a to covjek
manifestira kultom prema Bogu, posebice žrtvom.
25
b) Nakon stvaranja, Bog progovara covjeku preko
objave kojom otkriva sâmoga sebe, svoju narav i
svoju volju covjek odgovara Bogu svojom vjerom.
26
c) Bog daje covjeku sebe, svoj božanski život,
kako bi covjek mogao uci u zajedništvo s Bogom
covjek odgovara svetošcu života (moral).
27
Bog
stvaranje objava božanski život
Isus Krist kršcanin Crkva
kult vjera svetost
Covjek
28
Bog, nakon stvaranja, objavljuje se ljudima na
jedan nov i izravan nacin. Takva objava pomaže
covjeku da otkrije ne ono što ljudi kažu o Bogu
(kako je slucaj kod naravnih religija), nego ono
što Bog kaže sâm o sebi.
kategorijalna objava
29
3. Kršcanstvo
interes za Krista prisutnog u svakom trenutku
ljudske povijesti

• teologija

prisutno i u dokumentima Drugoga vatikanskog
sabora
a) Kršcanstvo nije ideologija, nego je dogadaj
b) Kršcanstvo dogadaj jest Božja prisutnost u
povijesti
30
Dogadaj o kojem se govori u kršcanstvu odnosi se
na spasenjsku prisutnost Božju u povijesti i u
stvaranju. O tome Ad Gentes ovako govori Bog je
odlucio uci u ljudsku povijest na nov i konacan
nacin (tj. utjelovljenjem), da uspostavi mir i
zajedništvo izmedu sebe i ljudi i da uredi
bratsko drugovanje medu ljudima.
31

c) Božje djelovanje u povijesti

• Božja prisutnost i spasenjsko djelovanje u
  povijesti obilježeno je dogadajima i rijecima.

utemeljuju ono što u teološkom rjecniku zovemo
objava
Jahve se objavio svom narodu preko raznih
dogadaja u povijesti svi ti dogadaji nisu lako
shvatljivi, te je potrebna rijec koja bi
rasvijetlila i pomogla shvatiti
izgovorena je od Boga na Sinaju, to je rijec
Saveza Ja cu biti vaš Bog, vi cete biti moj
narod!
32
Objava Boga nije nam dana samo rijecima Božja
objava zbiva se po dogadajima cinjenicama, a
rijeci (koje su Božje) rasvjetljuju i tumace te
dogadaje.
Isus Krist posrednik, središte i
punina objave Božje
On je S nama Bog (Emanuel), vrhunac Božje
prisutnosti i Božjeg djelovanja u povijesti, jer
tko mene vidi, vidi i Oca (Iv 14,9).
33
Božja prisutnost i djelovanje u povijesti nije
završeno Isusovom smrcu, uskrsnucem i konacnom
proslavom u nebu, nego se ostvaruju uvijek, u
svekolikoj ljudskoj povijesti i danas je Bog
prisutan i djeluje u svijetu Evo ja sam s vama
u sve dane, do svršetka svijeta. (Mt 28,20).
34
COVJEK SLUŠATELJ I PRIMATELJ KRŠCANSKE PORUKE
Postoje li u covjeku pretpostavke
(predispozicije) da on može cuti rijec-poruku
Božju?
naravne pretpostavke
kršcanska poruka
covjek filozofsko-teološko bice, osoba,
subjekt.
35
1. Covjek kao osoba i subjekt
taj je pojam od temeljne važnosti za kršcansku
objavu i za shvacanje kršcanstva
Pojam osoba ili subjekt podrazumijeva citava
covjeka, a ne tek dio njega, ili jedan njegov
vid. Da je covjek osoba, znaci da posjeduje
samoga sebe u svjesnom i slobodnom odnosu prema
svojoj cjelini
covjek nadilazi sebe, odnosno covjek je
transcendentno bice.
36
2. Covjek kao transcendentno bice
Transcendencija je prelaženje ili nadilaženje
granice moguceg iskustva ono što je s onu stranu
iskustva prelaženje iz naše osjetnosti u
nadosjetno (nadnaravno).
Covjek sebe doživljava kao neogranicenu mogucnost
koja sebi nikada ne može pružiti neizmjerno
ispunjenje, postavlja neizmjerni horizont pitanja
doživljava se i kao nedostatno, prolazno
(kontingentno) bice, ali i kao usmjeren prema
transcendenciji.
37
3. Covjek kao slobodno i odgovorno bice

• Skolastika je govorila o slobodi relativno
  površno za nju, sloboda je slobodno odlucivanje
  (libertas exercitii) mogu birati što cu
  odluciti.
• prema Rahneru, treba razlikovati
• kategorijalnu i transcendentalnu
  (dubinsku) slobodu.

identicna je skolastickoj libertas exercitii -
sloboda koja se ocituje nekim cinom (djelovanjem)
sloboda u sebi, pojavljuje se u svim mojim cinima
koja su slobodna, ali ne na jednak nacin u svim
odlukama (fundamentalna opcija).
38
Sloboda je odlucivanje za (ciniti) dobro.
Sloboda je sposobnost da covjek sam o sebi
odlucuje i po sebi vrši djela, te tako sam sebe
ostvaruje (autorealizira), a to (autorealizacija)
ukljucuje dobre (tj. pozitivne) odluke i dobre
cine.
39
COVJEK PRED APSOLUTNOM TAJNOM MISTERIJ BOGA
Covjek-vjernik shvaca Boga kao stvarnost na
kojoj je utemeljeno njegovo postojanje, stvarnost
koja covjeku osvjetljava put i vodi ga prema
punini njegova osobnog samoostvarenja.
pretpostavlja postojanje mogucnosti
autotranscendencije u covjeku
40
Opisi ili definicije pojma Bog

• Anzelmo iz Canterberya Boga naziva ono iznad
  cega se ništa vece ne može zamisliti, odnosno
  vece nego li sve što se može zamisliti.
• Toma Akvinski Bog je posljednji, neutemeljeni
  temelj svekolike stvarnosti, koji sve nosi i
  pokrece Bog je najvece dobro na kojem sudjeluju
  sva ogranicena bica koja on sam utemeljuje Bog
  je krajnji cilj koji sve upravlja i ureduje.

41

• M. Luther, za kojeg je Bog ono cemu se predajemo
  kako bismo imali svako dobro i utocište u svakoj
  nevolji.
• U novije doba, Boga se shvaca kao onoga, što se
  covjeka nužno tice (R. Bultmann), odnosno kao
  svetu tajnu, kao podrijetlo i cilj covjeka,
  koja vlada kao ona kojom se ne raspolaže,
  bezimena, a koja apsolutno s drugim raspolaže
  slobodno i u ljubavi (K. Rahner)

u pitanju o Bogu ne radi se o kategorijalnom, nego
o transcendentalnom pitanju
42
1. Religija

• pozitivni odgovor kojeg covjek daje
  manifestacijama Svetoga
• Njezini temeljni izricaji su

mit obred zakon
43

Aristotel
Od starine poznata je cinjenica, koju su nam
prenijeli velikani, da su ljudi uvijek vjerovali
da sve što postoji dolazi od Boga i da nijedno
živo bice ne može biti dostatno sâmo sebi, niti
može opstati bez Boga.
Ciceron
Ne postoji niti jedan narod, ma kako divlji bio,
koji ne bi priznavao postojanje Boga.
44
2. Bog filozofâ

• Preko kritike religijâ dolazi se do
  filozofskog pojma o Bogu u staroj
  grckoj kulturi razni filozofi (Sokrat,
  Anaksagora, Platon, Aristotel, Zenon) poceli su
  se distancirati od ondašnje (narodne) religije,
  odbacujuci njezine antropomorfne i politeisticke
  izricaje, došavši do zakljucka o postojanju
  jednoga jedinoga vrhunskog božanstva (Nous,
  nepokrenuti Pokretac, Logos).

45

• Spekulativnim putem do Boga (put naravne
  teologije) uputili su se kasnije i neki kršcanski
  mislioci (crkveni oci i skolastici), kao i
  moderna filozofija.

Toma Akvinski
Pet putova
sveopceg (univerzalnog) reda
put nastajanja
sekundarne uzrocnosti
stupnja savršenosti
kontingencije
46
Služeci se svojim shvacanjem pojma bitka (actus
essendi), Toma otvara i novi put, te dolazi do
shvacanja Boga kao ipsum esse subsistens (bitak,
odnosno bice subzistentno samome sebi).
47

• Ljudski je razum u mogucnosti dati solidan
  kriticki temelj onomu na cemu pociva svaka
  religija, Božjem postojanju, može doci do
  spoznaje o njegovim temeljnim atributima i
  funkcijama koje religija pripisuje Bogu.

I Toma Akvinski u svojim Putovima takoder iznosi
tvrdnje o Božjim atributima jednost (prvi put),
neizmjerna moc (drugi put), stvaranje (treci
put), neogranicena savršenost (cetvrti put),
mudrost i providnost (peti put).
48
Razum ipak nije sposoban (pa tako ni sama
filozofija) svojim snagama doci do ideje osobnog
Boga
Bog Isusa Krista nije Bog filozofâ, niti je Bog
religijâ Bog Isusa Krista nije nekakav Apsolut,
Jedan, Demiurg, Um, niti išta slicno, nego je
Otac, Sin i Duh Sveti.
49
3. Ateizam
nacin mišljenja koji odbacuje svaku vrst
božanskoga, odnosno apsolutnoga

• covjek kao slobodno bice, covjek može Boga
  prihvatiti ili odbiti, nijecuci mu cak i samu
  egzistenciju.
• Ateizam u strogom smislu postoji tek od Novoga
  vijeka (izraz poceo se rabiti tek od XVI.-XVII.
  st.)
• Klasicna antika átheoi, ali taj izraz
  odnosio se tada na ljude koji nisu poštivali
  državna božanstva i njihovo javno cašcenje, a ne
  na osobe koji bi odbacivali sve božansko.

50

• svi ateisticki sustavi mogu se svesti na dva
  temeljna tipa, koji odgovaraju dvostrukom mogucem
  shvacanju autonomije
• 1. Ateizam u ime autonomije prirode i svjetskih
  životnih podrucja
• 2. Ateizam u ime autonomije subjekta (covjeka),
  cije se dostojanstvo i sloboda protive
  prihvacanju Božje svemogucnosti
• Od ovih oblika ateizma valja razlikovati one koji
  nastaju iz protesta protiv fenomena zla i patnje
  u svijetu.

51
Teologija druge polovice XIX. st. i prve polovice
XX. st. u svojoj raspravi s novovjekim ateizmom
nadovezivala se na ucenje Sv. pisma (bar kako ga
se tada shvacalo), na crkvene oce i na
skolasticku teologiju.
52
3.1. Crkveno uciteljstvo i ateizam

• Ateizam je relativno kasno postao predmetom
  izreka crkvenog uciteljstva na Prvom
  vatikanskom saboru u konstituciji Dei Filius (O
  katolickoj vjeri) spominje se i kao zabluda, a
  vidi ga se u suprotnosti s razumom i kao
  razorenje temelja ljudskog društva.
• Sabor definira mogucnost naravne spoznaje Boga,
  te osuduje ateizam, materijalizam i panteizam kao
  suprotnost kršcanskoj vjeri.

53

• tek enciklika Pavla VI. Ecclesiam suam (1964. g.)
  postavlja nova mjerila, uvodeci dijaloški odnos s
  ateizmom, uza svu temeljnu protivnost.
• Drugi vatikanski sabor otvara novo poglavlje u
  odnosu prema ateizmu ubraja ateizam medu
  ozbiljne pojave ovoga vremena, ali odmah dodaje
  da ga se mora vrlo pozorno provjeravati.
• novost je u tome što je Sabor stao na tlo
  povijesne vjere u objavu da bi odatle
  argumentirano razložio kako je Božja objava -
  koja se u punini dogodila u Isusu Kristu - pun i
  definitivno valjan odgovor na pitanje covjeka o
  samom sebi.

54
4. Smisao i vrijednost naravne teologije (naravna
spoznaja Boga)

• Sv. pismo govori o cinjenici da starozavjetni
  vjernik iz konkretne stvarnosti svijeta spoznaje
  Božju moc i slavu najcešce govore psalmi o
  stvaranju (usp. Ps 8 19 29 104 148)

55

Knjiga mudrosti (Mudr 13,1-5 usp. 1-9) Bog
spoznatljiv iz stvorenih stvari koje se vide,
spoznatljiv kao Gospodin, Gospodar svega
stvorenog. I Novi zavjet govori o naravnoj
spoznaji Boga svijet postaje slika Božjeg
kraljevstva.

Pavao takoder govori o mogucnosti spoznaje Boga
iz stvorene stvarnosti (usp. Rim 1,18-21),
posebice iz savjesti (usp. Rim 2,14-16).
56
Crkveno uciteljstvo interveniralo je u više
navrata, kako bi potvrdilo mogucnost naravne
spoznaje Boga povod pojava
racionalizma, fideizma i tradicionalizma.
Prvi vatikanski sabor (1869./70.), u svojoj
konstituciji Dei Filius, osudio je i racionalizam
i fideizam, naglašavajuci da covjek može naravnim
svjetlom razuma sigurno spoznati Boga po
stvorenoj stvarnosti.
57

• Ipak, objava omogucava svima da dodu brzo, sa
  svom sigurnošcu i bez zablude (expedite, firma
  certitudine et nullo admixto errore).
• Ucenje ovog Sabora preuzeli su i potvrdili
  kasnije Pio X. u enciklici Pascendi (1907.) i Pio
  XII. u enciklici Humani generis.
• Drugi vatikanski sabor (1962.-1965.) ponovio je i
  preuzeo izricaje Prvoga i istaknuo je da odgovor
  na covjekova pitanja, u krajnjoj liniji, ne daje
  naravna spoznaja Boga, nego samo Isus Krist.

58
Soteriološka vrijednost naravne spoznaje Boga
Je li ona sposobna donijeti spasenje? Ili je
pak za spasenje neophodno potrebna objava, Božja
rijec, Kristovo evandelje?
Mnogi kršcanski mislioci (npr. Luther, Pascal,
Kierkegaard, Barth, i dr.) misle da taj nacin
spoznaje Boga ne spašava i ne može donijeti
spasenje.
59

• Prema Justinu, a na njegovo ucenje nadovezuje se
  i Klement, poganske filozofije imaju svoje
  izvorište u stvarnoj, ali i parcijalnoj, spoznaji
  Logosa. Takva filozofija je korisna, jer
  pripravlja put kraljevskom naucavanju božanske
  Providnosti i Božjoj Istini.
• Srednjovjekovna i moderna teologija prakticno su
  potpuno napustile tezu prema kojoj bi naravna
  teologija imala bilo kakvu soteriološku
  vrijednost a pravi put spasenja jest samo onaj
  kojeg je otvorio Isus Krist i njegova Crkva.

60

• Drugi vatikanski sabor u izjavama o nekršcanskim
  religijama imaju u sebi soteriološku vrijednost
  i smatra ih putovima spasenja za one koji još
  nisu spoznali Onoga koji je put, istina i život
  za sve.
• Bog se, dakle, manifestira covjeku i po tzv.
  naravnoj objavi, s ciljem da ga spasi.
• Pri svemu tome treba ipak voditi racuna o
  kršcanskom ucenju prema kojemu je Isus Krist
  jedan i jedini Spasitelj (Dominus Jesus).

61
OBJAVA BOŽJE SAMOOCITOVANJE-SEBEDARJE COVJEKU
prosvjetljenje (objavu) covjek ima onda kada
odjednom svekoliku stvarnost vidi drugacijim
ocima.

• Etimološki, rijec objava dolazi od latinske
  rijeci revelatio (revelare) što znaci
  razotkrivanje, micanje vela s necega što je
  skriveno pogledu. U religioznom smislu objava,
  dakle, oznacava manifestaciju Boga, njegovih
  odluka i nauma koji su bili sakriveni ljudskom
  razumu.

62

• objava u religioznom smislu utemeljuje odnos
  covjeka s nadnaravnim koji je temelj ljudskog
  života i svijeta. Religiozna objava postoji tamo
  gdje se ljudskom bicu manifestira
  transcendentalna
• stvarnost sadržaj objave.
• teofanija koju je doživio Mojsije, a o kojoj
  govori Sv. pismo u Izl 3,1-6.12-14 sadržaj je
  ovdje onaj koji ovoj objavi daje religiozno
  obilježje.

63
1. Božje priopcavanje samoga sebe
Božje samoocitovanje (priopcavanje, sebedarje)
samoga sebe covjeku, priopcavanje Božjeg bica
ljudima to ne treba shvacati u objektivistickom
smislu nego u personalnom (osoba prema osobi)
Bog kao apsolutna tajna osobno se dariva (tj.
objavljuje) covjeku kao osobnom bicu.
64
Konstitucija o objavi Dei Verbum kaže U svojoj
dobroti i mudrosti Bog je odlucio da objavi sebe
i da saopci Otajstvo svoje volje (usp. Ef 1,9)
kojim ljudi po Kristu, Rijeci koja tijelo
postade, u Duhu Svetom imaju pristup k Ocu i
postaju zajednicari božanske naravi. I tako,
ovom objavom, nevidljivi Bog u bujici svoje
ljubavi zapodijeva razgovor s ljudima kao
prijateljima i s njima druguje, da ih pozove u
zajedništvo sa sobom i da ih u nj prigrli. (DV
2)
65
OBJAVA
slobodno Božje priopcavanje samoga sebe, Božja
prisutnost i djelovanje
nadnaravna i
povijesna cinjenica
Narav objave objava je samoocitovanje Boga, tj.
ona je koju Bog upucuje
covjeku.
rijec
hebr. dabar
ima povijesnu, životnu i egzistencijalnu
vrijednost Bog govoreci djeluje Bog se
objavljuje djelujuci i djeluje objavljujuci se
66

• Objekt objave Dei Verbum 2 precizira dvostruki
  objekt objave

Bog objavljuje samoga sebe i otajstvo svoje
volje.
dva aspekta jedne te iste stvarnosti, a to je
spasenje.
Bog želi spasenje svih ljudi, po Isusu
Kristu takva objava Boga i njegova nauma o
spasenju dogada se i rijecima i dogadajima.
Svrha objave zajedništvo s Bogom
67
2. Dogmatska konstitucija Dei Verbum

• Šest poglavlja Konstitucije govore o
• stvarnosti objave i njezinu vrhuncu u Isusu
  Kristu,
• o prenošenju božanske objave,
• o božanskom nadahnucu Sv. Pisma i njegovu
  tumacenju,
• o Starom i Novom Zavjetu,
• te o Sv. Pismu u životu Crkve.

68

• Antropološki vid objave konstitucija DV
  predstavlja objavu kao božansku, no ne zaboravlja
  da ona ima u sebi takoder i ljudski aspekt
• navješcuje se ljudima (pogl. I.), ljudi je
  prenose (pogl. II.) i sudjeluju u njezinom
  formuliranju i tumacenju (pogl. III.).
• Autor Sv. pisma jest Bog, no ono je i ljudsko
  djelo pri sastavljanju kojeg pisci bijahu
  nadahnuti Duhom Svetim (DV 11).

69
b) Kristocentricni vid objave Isus Krist je
vrhunac i punina objave ne samo stoga što je
Rijec Božja koja objavljuje, nego je on sam
objava. Ta objava ostvaruje se Utjelovljenjem
Sina Božjega. Objava u/po Isusu Kristu osobnog je
karaktera. Odgovor na sebedarje Božje jest vjera
kao osobno predanje covjeka Bogu kroz zajednicu
koja je primatelj Božjeg samoobjavljivanja (usp.
DV 5).
70
OBJAVA U SVETOM PISMU (POVIJEST OBJAVE)

• Povijest objave podudara se s poviješcu spasenja.

Dinamicka, progresivno napreduje, usavršava se i
ide prema punini
Sve epohe povijesti objave jednako su važne ali
objava se ne ostvaruje u svim epohama na isti
nacin.
Objava je sadržana u knjizi koju nazivamo
Biblija
71

• naravna (kategorijalna) i nadnaravna
  (transcendentalna) objava
• pod prvom se podrazumijeva Božje ocitovanje po
  stvaranju prema sv. Pavlu, stvaranje je Božja
  manifestacija po kojoj bi covjek trebao spoznati
  Boga-Stvoritelja. Naravna objava dogada se po
  vidljivim znakovima (kategorijama) ovog svijeta.
• pod nadnaravnom objavom podrazumijeva se Božje
  ocitovanje covjeku tijekom povijesti ta objava
  sadrži i rijec (koja prosvjetljuje i tumaci) i
  dogadaje (koji se ostvaruju u stvaranju i u
  povijesti).
• obje su nedjeljive i prakticno se radi o jednoj
  objavi

72
ISKUSTVO OBJAVE U STAROM ZAVJETU

• Povijest objave u njemu prostire se kroz gotovo
  dvije tisuce godina, od Abrahama (oko 1850. g.)
  do Isusa Krista.
• cvrsto ustraje u vjeri u jednog Boga kojega
  poznaje pod imenom Jahve
• Bog-Jahve objavljuje se izraelskom narodu preko
  raznih povijesnih dogadaja u polaganom procesu u
  kojem se Bog prepoznaje kao Spasitelj,
  Stvaratelj, Osloboditelj, Otac.

73
Objava je zapocela onog trena kad je Bog prvi put
progovorio covjeku njegovim jezikom pozvao je
Abrahama po imenu, zapovjedio mu da izade iz
svoje zemlje i da se uputi u nepoznato. Pri tom
mu je dao neka obecanja koja ce nadmašiti sve
njegove želje (usp. Post 12). Tako je Bog ušao u
covjekovu povijest.
74
Cijeli starozavjetni govor o Bogu svodi se,
zapravo, na povijesni susret dviju strana jednog
saveza Jahve i Izraela. Polazna i temeljna
tocka tog susreta jest objava Boga na Sinaju.
75

• povijesno iskustvo objave dogada se i prije
  izlaska iz Egipta, na Sinaju (Horebu), gdje Bog
  objavljuje i svoje ime
• dvije su tradicije koje o tome govore Izl 3,1-20
  (Mojsije i goruci grm) i Izl 6,2-13 (slanje
  Mojsija u Egipat), koji je jasniji i
  neposredniji Ja sam Jahve. Abrahamu, Izaku i
  Jakovu objavljivao sam se kao El Šadaj, ali njima
  se nisam ocitovao pod svojim imenom - Jahve.
• radi se o tzv. formuli samopredstavljanja,
  kojom Bog ulazi u dijalog s narodom

76

JHVH u SZ-u više od 6700 puta
ime osobe

kazuje tko i što ta osoba jest, definira je
poznavajuci necije ime, znalo se tko je doticna
osoba, kakva je njezina vlastitost, njezina snaga
i uloga. Biti bez imena znacilo je biti
beskoristan, bez vrijednosti (usp. Job 30,8).
Stoga ne treba cuditi cinjenica da je Izraelcima
bilo važno saznati Božje ime (usp. Izl 3,13)
poznavatelj njegova imena bio je opunomocenik
Božji, mogao ga je zazivati, moliti mu se, biti s
njim u zajedništvu.
77
1. Znacenje Božjeg imena Jahve

• Ja sam koji jesam - Bog je apsolutno
  egzistirajuce bice (u korijenu imena je glagol
  hjh biti tu), cijem bitku nema granica on je
  jedini bivstvujuci, a svi drugi bogovi su
  nebivstvujuci, ništavni.
• Ja jesam i bit cu tu, Ja jesam prisutan

• a) Jahve, Bog Izraelov, obecaje i u znacenju
  svoga
• imena jamci svoju prisutnost u Izraelu
• (Ja jesam i bit cu tu, Prisutni).

78

b) otvara izabranom narodu u svojem imenu
otajstvo svoga božanskog bica, koje Izrael
doživljava kao neuhvatljivost, neogranicenost,
skrivenost (Jahve kao Slobodni, Skriveni)

c) Jahve, Bog Izraelov, pokazuje u objavi svog
imena da on unatoc skrivenosti (otajstvenosti)
svojeg bica hoce biti spoznat od Izraela te se
i daje spoznati.
79
Bog živi, jedini, sveti, ljubomorni,
milosrdni, pravedni, transcendentni i
imanentni.
80
2. Progresivne etape Božje objave u Starom
zavjetu (starozavjetne knjige)
Odnos Boga i covjeka (naroda) može se izraziti
terminima savez i obecanje te ti pojmovi provlace
se kao konstanta cijelim Sv. pismom.
81
2.1. Doba patrijarha (Post 12-50)
Abraham biva izabran od Boga koji mu obecava
brojno potomstvo i posjedovanje zemlje Kanaan.
Taj odnos doseže oblik saveza (berit).
Božje priklanjanje (objava) covjeku je vrlo
aktivno, On je taj koji potice, obecava i inicira
savez, a i od covjeka se traži aktivna uloga,
prije svega vjera i oslanjanje na Boga.
82
U ostalim izvješcima o povijesti patrijarha
(Izak, Jakov i Josip Post 24-26 29-35 37-48)
svjedoci se takoder kako Jahve, u svojoj
naklonosti prema ljudskom partneru, upravlja
svime i pomaže covjeku, jer on je vjeran Bog
koji ne zaboravlja svojih obecanja.
83
2.2. Oslobodenje i Savez (Knjiga Izlaska)
Izrael je postao pravim narodom za vrijeme
Mojsija. Pod njim se dogada Oslobodenje iz Egipta
(usp. Izl 13,17-15,21), sklapanje saveza na
Sinaju (Horebu, usp. Izl 19,1-40,38), putovanje
kroz pustinju i zaposjedanje zemlje (usp. Knjiga
brojeva i Ponovljeni zakon).
84
Oslobadajuci Izraela iz egipatskog ropstva, Bog
izabire Izraela kao svoj narod, narod Božji (usp.
Izl 3,7-10 7,4) oslobodenje savez
Savez na Sinaju (usp. Izl 19-24) predstavlja
odlucni trenutak u povijesti objave.
vjera utemeljena na spasiteljskom cinu Božjemu u
povijesti
85
2.3. Zakon (Knjiga ponovljenog zakona)

• jace proživljavanje rijeci Božje

Zakon se tumaci pocevši od Pashe, a zapovijedi se
predstavljaju kao zakon ljubavi (usp. Pnz
10,12s) ako Izrael želi živjeti, mora vršiti sve
rijeci Zakona (usp. Pnz 29,28), jer on je Božji
zakon i kao takav izvor je života (usp. Pnz
32,47).
Božja objava shvacena je ovdje kao Božji dar.
86
2.4. Profetizam (prorocke knjige)
nova etapa u povijesti objave uobicajen od
Samuelovog doba (usp. 1 Sam 3,1-21) do V. st. pr.
Kr.

• prorok (hebr. nabi) izvorno znaci onaj koji
  navješcuje, onaj koji govori pozvani su da
  navješcuju (Božju rijec) i pozivati narod na
  obracenje.
• klasicna formula za jezik proroka jest rijec je
  Gospodnja

87

• proroci, navješcujuci rijec Božju, razvijaju
  nekoliko velikih tema o Jahvi, Bogu Izraela
• a) Jahve kao osloboditelj iz Egipta, voda kroz
  pustinju i darivatelj zemlje sjecajuci se
  velikih Božjih djela u povijesti, proroci
  pozivaju narod na obracenje i vjernost.
• b) Jahve kao Otac brine za svoj narod ocinskom
  ljubavlju majcinski element se takoder cesto
  spominje.
• c) Jahve kao Pastir izraelski vode cesto su bili
  nazivani pastirima, koji se trebaju brinuti za
  narod (usp. Post 48,15 49,24).

88

• d) Jahve kao Kralj (usp. Jer 8,19, Ez 20,33-34
  Iz 52,7-10)
• e) Jahve kao suprug (usp. Hoš 2,16-25)

89
2.5. Povijesne i Mudrosne knjige

• povijesna literatura (usp. Još, 1-2 Kr, 1-2 Ljet,
  1-2 Mak), vrst teologije povijesti, kojom se
  prikazuje nacin na koji je rijec Božja prisutna u
  povijesti i kako ta Rijec upravlja poviješcu
  (usp. 1 Kr 2,4 3,11-14 6,11-13).
• mudrosna literatura (usp. Job, Izr, Prop, Mudr,
  Sir) prikazuje kako se Bog služi ljudskim
  iskustvom da bi otkrio covjeku njega samoga (usp.
  Izr 2,6 20,17). Mudrost se identificira s
  rijecju Božjom koja stvara i objavljuje.

90

• ljudska mudrost je Božji dar (Mudr 8,21), znaci
  da je mudrost, u krajnjoj liniji, jedan od nacina
  Božje objave.

91
2.6. Apokalipticka književnost

• u II. st. pr. Kr. oblikuje se i ova vrsta
  književnosti koja snovima i videnjima govori o
  objavi buducih dogadaja (usp. npr. Dan 7,1-8)
• svekolika starozavjetna objava jest objava po
  rijeci rijec je sredstvo
• objave starozavjetno razmišljanje
  ne pravi razliku izmedu rijeci i dogadaja,
  rijec (dabar) može znaciti i izgovorenu rijec i
  napisanu rijec, ali i jedan odredeni dogadaj

• (usp. Post 22,1)

92
VAŽNOST STAROGA ZAVJETA ZA KRŠCANSTVO

• Za kršcane, Stari zavjet priprema i najavljuje
  dolazak Isusa Krista i njegova mesijanskog
  kraljevstva (usp. DV 15)
• Novi zavjet je i ispunjenje Starog, donosi
  kvalitativni skok, ali ne i raskid sa Starim
  zavjetom.
• Cinjenica koja ujedinjuje Stari zavjet i Novi
  zavjet je dogadaj Isusa Krista on je središte
  svih etapa povijesti spasenja i povijesti objave
  te svakog Božjeg djelovanja u povijesti.

93

• Objava ima svoj vrhunac u Isusu Kristu.
• pojedini momenti jedinstvene povijesti spasenja
  koji upucuju na Isusa Krista kršcani
  Stari zavjet trebaju prihvacati ne kao
  pretpovijest novozavjetnog kršcanstva, nego kao
  izvor spasenja
• u SZ-u nalazimo odredeni kontinuitet i dinamizam
  koji pripravljaju dogadaj Isusa Krista.
• fizicka priprava starozavjetne generacije kao
  priprava za taj dogadaj od Abrahama zapocinje
  rodoslovlje koje svoj vrhunac ima upravo u
  Isusovu rodenju (usp. Mt 1,1-17).

94

• u jezikoslovnom smislu apostoli su u Isusu
  prepoznali obecanog Mesiju, Slugu Jahvina (usp.
  Iz 42 49 50,4-11), Sina covjecjeg (usp. Dan 7).
• Isusovom smrcu i uskrsnucem zapecacen je Novi
  savez, pobijedena je smrt koja je dijelila
  covjeka od Boga i covjeku je vraceno njegovo
  dostojanstvo, a silaskom Duha Svetoga dana je
  potvrda tom Savezu izmedu Boga i ljudi (usp. Iv
  7,39 Dj 2,16-21). Na taj se nacin Novi zavjet
  stavlja iznad Starog zavjeta.

95
NOVOZAVJETNO SHVACANJE OBJAVE

• Zakon i Proroci (tj. Stari zavjet) upravljeni su
  upravo prema Isusu Kristu i u njemu nalaze svoje
  ispunjenje (usp. Lk 24,27).
• Novozavjetni pisci pozivaju se cesto na
• Pisma sva nadanja i išcekivanja,
  sadržana u Starom zavjetu, ispunila su se u Isusu
  Kristu.

96
1. Evandelja i njihova vjerodostojnost

• prva iskustva kršcanske vjere u Isusa Krista
• ono što možemo znati o Isusu iz Nazareta jest
  sljedece on je važna povijesna osoba, živio je u
  Palestini na pocetku nove (kršcanske) ere, o cemu
  govore i neki izvankršcanski spisi koji ipak
  imaju tek sekundarnu vrijednost. Glavni pisani
  izvori o Isusu iz Nazareta su cetiri Evandelja,
  napisana izmedu 70. i 100. g., dakle u vrijeme
  kada su još bili živi Isusovi svjedoci i ucenici.
  

97
Primarna namjera je navijestiti spasenje u/po
Isusu Kristu i pozivati na obracenje, ali pisci
pri tom ostaju na tlu povijesne istine (usp. Lk
1,1-4).
98
Kršcanstvo se temelji i na povijesti Isusa
Krista, a ne samo na njegovoj spasenjskoj ulozi
(za nas). Suvremeno povijesno istraživanje
gotovo jednodušno naglašava, da su Evandelja
odbacivanje mita, te da je predstavljanje Isusa
od strane prve kršcanske zajednice do vrha puno
povijesti.
U konkretnoj povijesti Isusa iz Nazareta Krista
pokazuje se i ostvaruje Božji plan spasenja s
dogadajem Krista povijest dostiže svoj puni
smisao povijest Isusa Krista jedan je od
važnijih kriterija za kršcanski govor o
vjerodostojnosti objave.
99
Protestantska liberalna teologija XVIII. i XIX.
st. htjela je otkriti povijesnu istinu o Isusu iz
Nazareta samo na temelju povijesnih dokumenata
(Markovo Evandelje), tvrdeci da joj nisu potrebne
vjerske istine koje je Crkva proglašavala tijekom
povijesti (izvan dogme) nastaje
pokret istraživanje Isusova života
(Leben-Jesu-Forschung) koji tvrdi da povijesni
Isus ne odgovara Kristu vjere, tj. Kristu
kojeg prikazuju Evandelja.
100
Suvremena katolicka teologija/kristologija i
egzegeza vjeruje i smatra da se u kerigmi prve
Crkve može prepoznati pravi lik Isusa iz Nazareta
Krista. Temeljno nacelo jest povijesni Isus i
uskrsnuli Krist (Krist vjere) jedna je te ista
osoba Isusa koji je bio razapet i koji je umro
na križu Crkva prepoznaje kao uskrslog Gospodina,
Mesiju. Zapravo je i nemoguce odjeljivati
povijesnog Isusa od uskrslog Krista.
101
2. Postanak Evandelja
nakon nekoliko desetljeca propovijedanja i
svjedocenja o Isusu ukazala se potreba za
cjelovitim pisanim izvješcem i svjedocanstvom o
Isusu Kristu

• pišu na temelju onoga što su sakupili i što su
  culi od svjedoka-ocevidaca. Ta završna redakcija
  (Redaktionsgeschichte usmena predaja i zbivanja
  u onih nekoliko desetljeca naziva se povijest
  literarnih oblika, Formgeschichte) oznacila je,
  dakle, rodenje pisanih dokumenata koje mi zovemo
  Evandeljima.

102

• tri etape njihova sastavljanja, odnosno
  nastajanja
• Isusovo propovijedanje pred ucenicima
• Propovijedanje apostola
• Sastavljanje Evandelja
• Sv. pismo mora citati u istom duhu u kojem je i
  napisano, tj. u duhu vjere.
• cetiri Evandelja nisu Isusova fotografija niti
  reprodukcija njegova života i djelovanja, nego su
  prije svega svjedocanstva vjere prve Crkve

103

• Evandelja žele reci da se Bog objavio po/u
  Isusu iz Nazareta koji je Krist to je njihovo
  središte i cilj, a sve ostalo služi tomu i
  usmjereno je na to. U tom smislu se može reci da
  su

• svecani proglas,
• povijesna izvješca,
• ispovijest vjere i
• razgovor s narodima i kulturama.

104
NOVI ZAVJET

• Po Isusu, objava se povijesno dogada kao
  samoocitovanje Božje Sin Božji postaje covjekom,
  rijec Božja biva definitivno izgovorena i dana
  covjeku za ostvarenje spasenja i za novi život.

1. Sinoptici
Izrazi kojima sinopticka Evandelja (Mt, Mk, Lk)
opisuju Isusovu objaviteljsku aktivnost su
navješcivati, propovijedati, evangelizirati,
poucavati, otkrivati. Isus biva shvacen kao
Ucitelj, kao tumac Pisma, kao prorok koji, pun
Duha Svetoga, naviješta rijec Božju, kao Sin koji
zna Ocevu tajnu.
105
Isus nije samo onaj koji navješcuje Radosnu
vijest (usp. Mk 1,14 Mt 10,7 21,11 Lk 2,14
4,23) nego je on sam (njegov život i njegova
djela) objekt i sadržaj Radosne vijesti.
Punina objave u Isusu izražava se Isusovim
ocitovanjem o spoznaji koju on ima o Ocu (usp. Mt
11,25-27 Slavim te, Oce, Gospodaru neba i
zemlje... Nitko ne pozna Sina nego Otac, i nitko
ne pozna Oca nego Sin i onaj komu Sin htjedne
objaviti Lk 10,21-22) buduci je jedini Sin,
baštinik (usp. Mk 12,6), on i jest vrhunsko
ocitovanje Boga i savršeni objavitelj Oca.
106
Svaki od sinoptika naglašava razlicite (ali i
komplementarne) vidove Isusove osobe Marko
predstavlja Isusa kao onoga koji navješcuje
kraljevstvo Božje (usp. Mk 1,14) Matej naglašava
u Isusu osobu Ucitelja ciji nauk ostaje zauvijek
(usp. Mt 28,19-20) za Luku Isus je donositelj i
propovjednik Radosne vijesti za siromašne i one
koji trpe (usp. Lk 4,16-21).
107
2. Djela apostolska

• U Djelima apostolskim Isus je predstavljen kao
  autor spasenja i vrhunac objave Božje.
• Prva Petrova propovijed potvrduje da je Isus,
  umrli i uskrsnuli, Gospodin i Mesija u kojem se
  ostvaruju obecanja (usp. Dj 2,14-36).
• U svojoj drugoj propovijedi, apostol navješcuje
  da su Isusovim dolaskom medu ljude gotova vremena
  mesijanskog išcekivanja, jer on je ispunio ono
  što bijaše obecano (usp. Dj 3,11-26).

108

• u Djelima se vidi svijest apostola da moraju
  svjedociti, propovijedati Evandelje i poucavati
  (usp. Dj 1,22 2,32 2,42 3,15 4,2. 18 itd.)
• Svjedociti za Kristovo uskrsnuce prvenstvena je
  zadaca apostola oni su svjedoci izabrani od Boga
  (usp. Dj 10,41), pozvani od Krista da svjedoce
  (usp. Dj 1,8), a njihovo svjedocenje je
  potpomognuto od Duha Svetoga koji ih poucava
  (usp. Dj 4,13) i daje im snagu i ustrajnost (usp.
  Dj 4,8-31 5,32). Oni, dakle, propovijedaju,
  poucavaju i svjedoce za Krista, njegovu rijec
  (usp. Dj 4,29 15,35), te razglašuju Radosnu
  vijest spasenja u Kristu (usp. Dj 3,15 4,12).

109
3. Ivanovo Evandelje

• objava je središnja tema Ivanova evandelja
• Otac sa svoje strane svjedoci za Sina, prije
  svega djelima Otac djeluje u Sinu (usp. 5,36
  10,25).
• proslov evandelja (1,1-18) u kojem se nalazi
  sinteza cijelog evandelja.
• rjecnik rabljen u proslovu (logos, svjetlo,
  slava, istina, objaviti, vidjeti, razumjeti,
  vjerovati, svjedociti) ocituje da je glavna tema
  upravo objava, i to objava povezana sa spasenjem
  (život, milost, postati djeca Božja, punina).

110

• u ovom Evandelju ocit je napor prve kršcanske
  zajednice da shvati konacnost objave po Isusu
• definitivna objava Božja neraskidivo vezana za
  osobu Isusa Krista
• Sin je savršena objava Oceva i to biva oznaceno
  trima temeljnim elementima njegova
  preegzistencija kao Logos Božji (1,1-2), njegovo
  utjelovljenje (1,14) te intimnost zajednickog
  života Sina s Ocem i prije i poslije
  utjelovljenja (1,18).

111
4. Pavao

• Pavao stvara oko osobe Isusa Krista pravu
  teologiju objave. Za Pavla, objava je progresivna
  spoznaja otajstva skrivenog vjekovima (usp. 1 Kor
  2,6-10) i sada objavljenog (usp. Rim 16,25-27) i
  saopcenog u Isusu Kristu (usp. Ef 1,9) koji je po
  svojoj smrti i uskrsnucu postao središte
  ekonomije spasenja i jedini princip spasenja
  (usp. Ef 1,7 2,1-10). To otajstvo je objavljeno
  narodima evandeljem i propovijedanjem, da dodu k
  poslušnosti vjere i da ih se sve privede Kristu
  (usp. Rim 16,26).

112

• u Isusu Kristu susrece potpuno povijesno
  ispunjenje svih Božjih obecanja (usp. Gal 4,4 Ef
  1,10)
• objava Božja, ostvarena u Kristu, nema svoj
  vrhunac u povijesnom Isusu nego je usmjerena,
  eshatološki, prema potpunom ocitovanju na kraju
  vremena

113
5. Poslanica Hebrejima

• Evandelje nadvisuje sve staro u ekonomiji
  spasenja (usp. Heb 1,1-2 Bog je nekoc u mnogo
  navrata i na mnogo nacina govorio ocima po
  prorocima, na kraju, to jest u ovo vrijeme,
  govorio nam je po Sinu...).
• Bit objave jest Bog je (pro)govorio, tj. ušao je
  u jedan poseban odnos sa covjekom.
• Autor Poslanice želi posebno naglasiti
  povijesnost svih dogadaja vezanih uz objavu i
  nabraja ponaosob subjekte objave Bog, oci,
  proroci, mi, Sin. Posebnu ulogu u objavi pisac
  daje Sinu

114
ISUS KRIST, PUNINA OBJAVE

• nije jedan od posrednika objave Boga nego je
  apsolutni Posrednik jer je Rijec Oceva, Sin Božji
  koji je postao covjekom (usp. 1 Tim 2,5), onaj
  koji je ušao u povijest donoseci spasenje (usp.
  Heb 1,1-4).
• Isus naviješta Boga kao milosrdnog Oca koji ljubi
  svoja stvorenja, oprašta i želi sve ljude
  uciniti svojom djecom.
• U Isusu i po Isusu definitivno je, dakle,
  objavljen spasiteljski naum Božji, prije svega
  preko jedinstvenog dogadaja utjelovljenja Božje
  Rijeci.

115
1. Utjelovljenje kao otajstvo objave

• susret Boga sa covjekom i covjeka s Bogom koji
  se temelji na jedinstvu božanstva i covještva u
  Isusu Kristu
• utjelovljenje je put izabran od Boga i tim putem
  Bog objavljuje i objavljuje se, odnosno ljudskim
  nacinom djelovanja omogucuje spoznaju Boga i
  njegova spasenjskog plana
• Bog izabire ljudsku narav da bi došao u kontakt
  sa covjekom, da bi nam njegova vjecna Rijec mogla
  govoriti o samom Bogu i da bi nam otkrila našu
  sinovsku narav

samoobjava
116
2. Krist, subjekt i objekt objave

• Krist je Bog objavitelj i u isto vrijeme
  objavljeni Bog
• novozavjetna objava nije samo kristocentricna i
  kristološka nego i kristoteleološka (usmjerena na
  Krista)

Krist je centar, temelj i svrha objave.
117
3. Trinitarna dimenzija objave

• Božanska objava, buduci da je kristološka,
  takoder je i trinitarna .
• poslan je od Oca po Duhu Svetom i snagom Duha
  Svetoga. Stoga ljudi po Kristu, Rijeci koja
  tijelo postade, u Duhu Svetom imaju pristup k Ocu
  i postaju zajednicari božanske naravi.
• (DV 2)
• objava po Isusu Kristu u isto vrijeme i djelo Oca
  i Duha Svetoga

118
ZNACAJNIJI MOMENTI OBJAVE U ISUSOVOM ŽIVOTU

• Isusov povijesni život, njegovo ponašanje, djela
  i rijeci daju i odgovor na uvijek aktualno
  pitanje Tko je Isus?, odnosno otkrivaju nam
  njegovu osobu.
• Kristologija sadržana u Isusovim rijecima i
  djelima, naziva se implicitna ili ukljucna
  kristologija i kroz nju sam Isus daje indirektno
  odgovor o sebi.

119

• kristologija nastala nakon Isusova uskrsnuca i
  izražena u novozavjetnim kristološkim naslovima i
  crkvenim obrascima vjere naziva se eksplicitna
  ili izricita kristologija.
• u Evandeljima možemo uociti nekoliko momenata u
  Isusovu životu u kojima se manifestira Isusova
  svijest da je on Objavitelj i konacna objava
  ljubavi i milosrda Božjega ti momenti su
  krštenje, propovijedanje, cudesa, smrt i
  uskrsnuce.

120
1. Isusovo krštenje
O Isusovom krštenju ne svjedoci samo evandeoska
predaja (sinoptici) o njemu govori i prva
kršcanska zajednica (usp. Dj 1,21-22 10,38). U
tom dogadaju vidi se i Isusova svijest o svojem
poslanju (usp. Lk 4,18 s Mt 3,16) te pomazanje
odnosno primanje Duha Svetoga (usp. Mk 1,9-10).
Ta teofanija produbljuje i obogacuje Isusovu
sinovsku svijest (dakle, ne stvara je).
Pomazanjem Duhom Svetim zapocinje tako Isusovo
javno propovijedanje i djelovanje, kao što ce
kasnije silaskom Duha Svetoga zapoceti i
poslanje apostola u prvoj Crkvi.
121
2. Isusovo naucavanje i propovijedanje
krši zapovijed subote, barem onakvu kako su je
shvacali njegovi suvremenici (usp. Mk 2,13-3,6),
krši i zapovijed o postu (Mk 2,18-22) i propise
o cišcenju (usp. Mk 7,1-23), druži se s
necistima, s grešnicima i carinicima (usp. Lk
15,1 s)

• živio kao pobožan
• Židov svog
• vremena
• ispunjavao je
• zakon, išao
• subotom u
• sinagogu,
• hodocastio u
• Hram, davao
• milostinju, molio
• se, ...

122

• Isus Ucitelj ne nastupa kao obicni židovski
  vjerski ucitelj nego kao Rabbì, Ucitelj, koji
  predstavlja svoj silni nauk (usp. Mk 1,27) i
  koi javno kaže Samo je jedan vaš Ucitelj (Mt
  23,8).
• Culi ste da je starima receno..., a ja vam
  kažem.... Isus time sebi prisvaja pravo da rekne
  zadnju Božju rijec, koja ne dokida onu
  starozavjetnu od Mojsija i proroka (usp. Mt
  5,17-21), vec je objašnjava, produbljuje te
  definitivno dovršuje i ispunja.

123

• b) Isus Prorok u ekskluzivnom i definitivnom
  smislu, govori svojim vlastitim autoritetom,
  poistovjecuje volju Božju s njim samim, poziva na
  nasljedovanje, oslovljava Boga Abba pritom uvijek
  razlikujuci izmedu moj Otac i vaš Otac

Ocituje Isusovu sinovsku svijest
124
3. Isusova cudesa

• znakovi koji ukazuju na neku drugu stvarnost,
  oni su znakovi spasenja koje Isus Krist donosi
  (usp. Lk 11,20) te svjedocanstva o njegovu
  mesijanizmu.

Sveti pisci se ne pitaju toliko kako su se cuda
dogodila nego zašto su se dogodila cuda koja je
Isus ucinio nisu svrha samima sebi nego ih treba
promatrati i shvatiti u kontekstu cijelog života
i cijele osobe Isusa Krista.
125

• U rasporedaju (ekonomiji) objave cudesa imaju
  dvostruku funkciju

upucuju na onoga koji ih je ucinio, odnosno ona
su manifestacija prisutnosti Božje snage i Božje
slave
izražavaju i Potvrduju objavu naviještenu od
Isusa Krista te tako postaju prilika za covjekovu
odluku za ili protiv Isusa
126
4. Isusova smrt
Isusova svijest o znacenju vlastite smrti
svjesno i slobodno ju prihvaca Rijeci na
Posljednjoj veceri upucuju na zakljucak da se
Isus slobodno i iz ljubavi predaje u smrt, za
spasenje svih ljudi (usp. Mk 14,22-25 Mt
26,26-29 Lk 22,19-20 1 Kor 11,23-25).
127

• Povezujuci Isusove geste na Pashalnoj veceri
  i njegovu smrt sa svime što se dogadalo u Isusovu
  životu, prva kršcanska zajednica mogla je sa
  sigurnošcu shvatiti i propovijedati da je Isus
  umro za nas, da je dao život kao otkup mjesto
  svih (usp. Mk 10,45).

128
Objaviteljska dimenzija Isusove smrti najdublji
izražaj Božjeg kenosis-a (poniznosti, poniženja)
i Božjeg trojstva Isus uzdignut na križ jest Bog
koji objavljuje sveukupnost svoga bitka kao bitak
za ljubav. Objava ljubavi Božje prema ljudima
dosiže svoj vrhunac u muci i smrti njegova Sina.
129
Otac i Sin zajedno dijele dramu križa, ali trpe
na razliciti nacin. U slobodi svoje ljubavi Otac
uzima na sebe Sinovu muku i tako Isus objavljuje
na križu milosrdnu ljubav Ocevu. Isusov križ
pokazuje da Bog trpi na božanski nacin (on pati
u drugome).
Sv. Augustin veli Smrcu usmrcen usmrtio je
smrt.
130
5. Uskrsnuce Isusa Krista i silazak Duha Svetoga
potvrduje ostvarenje spasenja i ispunjenje
Božjih obecanja potvrda Božjega sebedarja

• uskrsnuce je sadržaj i temelj navješcivanja i
  kršcanske vjere
• uskrsnuce i proslavljenje Kristovo odlucni su
  momenti novozavjetne objave Boga
• Ako li Krist nije uskrsnuo, onda je neosnovano
  naše propovijedanje, neosnovana je i vaša vjera
  (1 Kor 15,14)

131

• Isus je svojima obecao Duha, govorio je da ce
  doci nakon njegovog proslavljenja (usp. Iv 7,39),
  poslan je da bi poucio i podsjetio na sve što je
  Isus govorio (usp. Iv 14, 16-17.26), da
  posvjedoci za Isusa (usp. Iv 15,26 1 Kor 12,3) i
  da uvede u istinu (usp. Iv 16,13). To je
  ispunjeno na dan Pedesetnice (usp. Dj 1,8 2) i
  to je definitivni pecat objave po Isusu Kristu,
  jer se spasenje za sve ljude ostvareno u Kristu
  nastavlja po Duhu Svetom.

132

• U Duhu Svetom posadašnjuje se Kristovo djelo
  spasenja po apostolskom propovijedanju, po
  krštenju (usp. Mt 28,19 Dj 2,38-41), po
  oproštenju grijeha (usp. Iv 20,22-23) i
  slavljenju vecere Gospodnje (euharistije).
• Ovih pet momenata objave u Isusovom životu
  (krštenje, propovijedanje, cudesa, smrt i
  uskrsnuce) stavljaju Isusa u središte povijesti i
  izražavaju njegovu svijest da je on doista
  vrhunac objave Boga. Tako nam se cijela Isusova
  egzistencija predstavlja kao izvor objave.

133
VRIJEDNOST KRISTOVE OBJAVE

• objava Boga po Isusu Kristu obuhvaca njegovu
  osobu i cijeli njegov život, od Utjelovljenja do
  Uskrsa odnosno do slanja Duha Svetoga
• Drugi vatikanski sabor nemamo više
  ocekivati nikakvu javnu objavu prije nego se u
  slavi pojavi naš Gospodin Isus Krist
• Isusu Kristu imamo puninu objave i ontološki, jer
  on nije samo covjek nego i Sin Božji, Rijec Oceva

134

• ispunjenje i punina objave medutim ne prijeci da
  postoji još jedno vrijeme, posljednje mada još
  neostvareno u punini slave, vrijeme Crkve u kojem
  se živi - pod vodstvom Duha Svetoga to vrijeme
  karakterizira išcekivanje potpune objave slave
  Božje.
• dogadaj Isusa Krista središte svih
  etapa povijesti spasenja i povijesti objave te
  svakog Božjeg djelovanja u povijesti
• starozavjetna povijest osvjetljava Isusovu osobu
  i djelovanje. U isto vrijeme, Isus Krist donosi i
  apsolutnu novinu u odnosu na ono što mu je
  prethodilo i tako objašnjava pravi smisao
  Izraelovih nadanja.

135

figura Isusa Krista
sveza
sveza
SZ
NZ

• objava nije samo otkrivanje otajstva Božjega,
  nego je i prenošenje života i ljubavi Božje
  ljudima Bog se objavio po svom Sinu da bi
  oslobodio covjeka od smrti i grijeha te da bi mu
  udijelio pravi život.

136
ODGOVOR COVJEKA NA BOŽJU OBJAVU

• Za objavu je karakteristicno da je upravljena
  covjeku ako se Bog objavljuje, u taj dogadaj
  objave je ukljucen i covjek, pozvan je dati
  odgovor na tu objavu, jer objava ga stavlja pred
  njega samoga i pred Boga.

137
Objava nije samo Božje izražavanje samoga sebe,
nego je i djelo covjeka koji je pozvan da
odgovori, odnosno da se odluci Ona je
provokacija za covjeka da dadne smisao svom
životu i izaziva pitanje Tko sam ja?
138
Grijeh je u Starom zavjetu opisan kao Ne Bogu,
kao prekid osobnog odnosa covjeka s Bogom dovelo
je SZ-covjeka do otkrivanja svoje slobode i
razmišljanja o njoj.
Novozavjetni tekstovi navješcuju da u Isusu iz
Nazareta život svakog covjeka dobiva smisao,
odnosno da Isus daje odgovore koji covjeka mogu
izvuci iz kontradikcija i iz grešnog stanja u
kojem se nalazi.
139

• Odluciti se protiv Boga
  posljedica je covjekove sklonosti na grijeh,
  odnosno posljedica je tzv. istocnoga ili
  izvornoga grijeha.
• Radi se o krivnji (tj. grijehu) koju
  covjecanstvo nosi i doživljava kao nešto izvorno,
  tj. ta krivnja spada u izvor povijesti i uvijek
  je prisutna kroz povijest, usadena je u svakoga
  covjeka.

140

• postoji razlika izmedu istocnog grijeha i osobnog
  grijeha. Osobni grijeh ucinjen je mojom slobodnom
  voljom za taj grijeh traži se da ga osoba
  nužno svjesno i svojevoljno ucini. Kao takav,
  osobni grijeh je neprenosiv, dok je istocni
  prenosiv, odnosno on je analogni grijeh, tj. kao
  covjek nosim u sebi pomanjkanje onog Da Božjem
  darivanju.

141
VJERA (IZMEÐU RIZIKA I SIGURNOSTI)
vjera, povjerenje egzaktne
znanosti
142
Etimološki, izraz vjerovati dolazi od latinskog
credere, koji proizlazi od cor dare, tj. dati
srce nekomu. Kasnije, pojam zadobiva i znacenje
smatrati istinitim, smatrati mogucim nešto.
Izvorno, medutim, taj izraz oznacava odnos
izmedu osoba ili odnos izmedu ljudskog bica i
Boga ima i znacenje iskazati povjerenje
nekome.
143
Vjera se ne odnosi na stvari ili na argumente
nego na osobu buduci da imam razloga povjeriti
se nekome (tj. imati povjerenja), mogu vjerovati
ono što mi odredena osoba kaže. Konacno, može se
vjerovati u nekoga. U ovom slucaju u prvom planu
nisu pojedini izricaji (vjerovati nešto), nego
odnosi.
144

• Vjera u teološkom smislu obuhvaca tri momenta
• credere Deum esse ( vjerovati da Bog postoji
  usp. Hebr 11,6)
• credere Deo ( vjerovati Bogu u smislu slušanja
  i prihvacanja njegove objave usp. Mt 7,21-28 Lk
  10,1-16)
• credere in Deum ( vjerovati u Boga u smislu
  potpunoga pouzdavanja u njega usp. Iz 7,9 Iv
  14,1 Rim 10,9-11).
• U teološkom nacinu govora rijec vjera može
  znaciti cin vjere (fides qua creditur) i sadržaj
  vjere (fides quae creditur).

145
1. Shvacanje vjere u Sv. pismu

• u SZ-u izraz aman, što znaci biti stabilan,
  biti utemeljen, temeljiti se na(od kojega i
  naš Amen) znaci da nešto ili netko obdržava ono
  što je obecao. Ako se taj izraz primijeni na
  Jahvu, znaci da on ispunjava ono što je obecao,
  tj. da ostaje vjeran svojim obecanjima. Vjernik
  se može potpuno prepustiti Bogu, jer zna da na
  njega može racunati.
• Grcki prijevod Starog zavjeta (LXX) prevodi aman
  sa pistis i pisteuein. Oba ova izraza postaju u
  Novom zavjetu kljucni termini za oznacavanje
  vjere, vjerovanja.

146

• Abrahamova žrtva Izaka (usp. Post 22,1-19)
• vjera jest i ostaje povjerenje i rizik koji od
  osobe traži da se sva stavi na raspolaganje. Zbog
  toga, vjera nije bilo kakav cin, nego je
  radikalni cin povjerenja koji obuhvaca cijelu
  osobu i utjece na svekoliko njezino razmišljanje
  i djelovanje.
• vjera je susret osobâ, covjeka i Boga

147
PRENOŠENJE OBJAVE BOGA

• Konstitucija Dei Verbum posvetila je cijelo
  poglavlje prenošenju objave (DV 7-10).
• objava se uvijek iznova posadašnjuje
  (aktualizira), po Duhu Svetom, u Crkvi
• premda svaki vjeruje za sebe (osobni cin), u isto
  vrijeme on dijeli