NEKI RELEVANTNI KONSTRUKTI U PSIHOLOGIJI LICNOSTI I NJIHOVO MJERENJE

1

• NEKI RELEVANTNI KONSTRUKTI U PSIHOLOGIJI LICNOSTI
  I NJIHOVO MJERENJE
• Optimizam, pesimizam i njihovo mjerenje
• Optimizam se najcešce definira kao kognitivna
  pristranost, globalno ocekivanje ili
  dispozicijski stav koji dovodi do precjenjivanja
  vjerojatnosti pozitivnih buducih dogadaja,
  odnosno do podcjenjivanja vjerojatnosti
  negativnih buducih dogadaja (Peterson, 2000
  Scheier i Carver, 1992).
• Porijeklo interesa za istraživanje optimizma
• istraživanja unutar kognitivne psihologije
  šezdestih i sedamdesetih godina koja su pokazala
  da ljudsko procesiranje informacija nije niti
  tocno niti realisticno, tj. da ljudi pri tome
  cine brojne pogreške. Jedna od takvih pogrešaka
  je preferencija prema pozitivnijim informacijama.
  
• istraživanja optimizma kao relativno stabilne
  osobine licnosti. Ponašanja ljudi pod velikim su
  utjecajem njihovih ocekivanja o posljedicama tih
  ponašanja.

2
Kognitivisticka orijentacija odnosi se na bazicni
optimizam koji je sastavni dio ljudske prirode,
dok orijentacija na optimizam kao crtu licnosti
odražava cinjenicu da naša iskustva utjecu na to
u kojoj cemo mjeri biti optimisticni ili
pesimisticni. Za suvremena shvacanja optimizma
kao osobine licnosti najznacajnija su
istraživanja Scheiera i Carvera (1992). Njihov
interes za optimizam proizlazi iz istraživanja
procesa koji se nalaze u osnovi samoregulacije
ponašanja. Uloga optimizma u regulaciji vlastitog
ponašanja dolazi do izražaja onda kada pojedinac
uoci razliku izmedu ciljeva koje nastoji
ostvariti i svog trenutnog položaja u odnosu na
te ciljeve. Optimisti, koje karakterizira
ocekivanje pozitivnih ishoda, ustrajat ce u
namjeri da smanje razliku koja ih dijeli do
ostvarenja ciljeva, dok ce pesimisti, koji
ocekuju loše ishode, u vecoj mjeri pokazivati
pasivne reakcije i odustajanje od ostvarenja
postavljenih ciljeva.
3
Iako ocekivanja mogu biti specificna, tj. vezana
uz nekakav pojedinacni cilj koji se želi
ostvariti, Scheier i Carver (1992)
pretpostavljaju i postojanje globalnog ocekivanja
koje je relativno stabilno kroz vrijeme i
situacije i koje zapravo predstavlja važnu
karakteristiku licnosti koju nazivaju
dispozicionalnim optimizmom.
4
Mjerenje optimizma, pesimizma Optimizam se
najcešce mjeri korištenjem LOT upitnika (The Life
Orientation Test Scheier i Carver, 1985). Ovaj
se upitnik sastoji od 8 cestica, 4 orijentiranih
u smjeru optimizma i 4 u smjeru pesimizma, a
konstruiran je s namjerom da posluži kao
unidimenzionalna mjera dispozicijskog optimizma
(npr. Kada ne znam kakav ce biti ishod, obicno
ocekujem najbolje.). Sve je više istraživanja
koja ukazuju na mogucnost da cestice LOT upitnika
nisu bipolarni indikatori optimizma, nego da one
reprezentiraju dva razlicita obilježja licnosti,
tj. optimizam i pesimizam. Razlikovanje ovih
dviju dimenzija nije važno samo zbog njihovog
mjerenja, nego i zbog teorijskih razloga. Tako
nam to razlikovanje omogucava i ispitivanje
potpuno novih problema kao npr. ispitivanje
razlika u efektima optimizma u odnosu na efekte
niskog pesimizma (Mahler i suradnici, 2000).
Peterson (2000) npr. istice potrebu za
ispitivanjem osoba koje su istovremeno i
pesimisticne i optimisticne, odnosno koje u
buducnosti ocekuju brojne i pozitivne i negativne
ishode.
5
Optimizam i pesimizam mogu se konceptualizirati i
kao relativno stabilne crte licnosti, ali i kao
stanja licnosti (Burke i suradnici, 2000).
Pozitivno i negativno raspoloženje mogu izazvati
kratkotrajne promjene u ocekivanjima buducih
pozitivnih i negativnih dogadaja (Morris, 1989)
vrijednosti koje ispitanici postižu na nekim
mjerama optimizma i pesimizma pod utjecajem su
trenutnog raspoloženja ispitanika (Lewis i
Dember, 1995). Osjetljivost upitnika optimizma
i pesimizma na trenutno raspoloženje ispitanika
može imati za posljedicu smanjenje vremenske
stabilnosti ovih dimenzija, što onda znatno
otežava i ispitivanje njihovih efekata na
odložene ishode. LOT upitnik je manje osjetljiv
na trenutna emocionalna stanja ispitanika, pa se
zbog toga može koristiti kada želimo mjeriti
optimizam i pesimizam kao relativno stabilne crte
licnosti (Burke i suradnici, 2000). Skala
optimizma/pesimizma (OPS, Optimism/Pessimism
Scale Dember, Martin, Hummer, Howe i Melton,
1989) znatno je osjetljivija na trenutna
raspoloženja ispitanika i ona više mjeri stanja
optimizma i pesimizma.
6
Optimizam se može mjeriti i Skala beznadnosti
(HS, Hopelessness Scale Beck, Weissman, Lester i
Trexler, 1974) u odnosu na LOT ova skala
predstavlja širu mjeru konstrukta jer uz
ocekivanja mjeri i afektivne doživljaje kao i
sklonosti prema odustajanju. Skala
generaliziranog ocekivanja uspjeha (Generalized
Expectancy for Success Scale Fibel i Hale, 1978)
- ispitanici procjenjuju svoja specificna
ocekivanja kroz veci broj životnih situacija.
Problemi pri mjerenju optimizma i
pesimizma Nedostaju podaci o odnosima izmedu
navedenih mjera, tako da je rezultate dobivene
korištenjem razlicitih upitnika teško
usporedivati. Dosadašnja istraživanja cak govore
o mogucnosti da navedeni upitnici mjere
kvalitativno razlicite aspekte optimizma i
pesimizma. Mjere optimizma i pesimizma, a
pogotovo LOT upitnik, visoko su zasicene
neuroticizmom, a manjim dijelom i ekstraverzijom.
7
Eksplanatorni stil i njegovo mjerenje Koncept
atribucijskog ili danas cešce nazivanog
eksplanatornog stila predložili su Abramson,
Seligman i Teasdale (1978), i to kao proširenje
teorije o naucenoj bespomocnosti i na ljude. Oni
su predložili tzv. reformulirani model naucene
bespomocnosti, koji se temelji na pretpostavci da
ljudi pri susretu s nekontrolabilnim dogadajima
nastoje odrediti uzroke tih dogadaja. U skladu s
teorijom, uzrok dogadaja može biti smješten u
trodimenzionalnom prostoru kojeg definiraju
bipolarne dimenzije internalnost-eksternalnost,
stabilnost-nestabilnost i globalnost-specificnost.
Ako je atribucija stabilna (To nece brzo
proci) tada ce izazvana bespomocnost biti
dugotrajna, medutim, ako je nestabilna tada ce i
bespomocnost biti kratkotrajnija ako je globalna
(To ce imati utjecaja na moj cijeli život) tada
ce se bespomocnost manifestirati kroz razlicite
situacije, medutim, ako je specificna tada ce i
bespomocnost biti prisutna samo u nekim
situacijama ako je atribucija internalna (To je
moja greška) opada samopoštovanje osobe,
medutim, ako je eksternalna samopoštovanje ostaje
sacuvano (Peterson i Park, 1998).
8
Optimisticki eksplanatorni stil odnosi se na
karakteristicnu tendenciju prema internalnim,
stabilnim i globalnim atribucijama za pozitivne
dogadaje i eksternalnim, nestabilnim i
specificnim atribucijama za negativne dogadaje.
Pesimisticki eksplanatorni stil karakterizira
suprotan uzorak kauzalne atribucije. Iako se
cesto koriste, oznake pesimisticki i
optimisticki eksplanatorni stil prikladne su
samo za ekstremne skupine ispitanika, dok vecina
ispitanika postiže srednje vrijednosti na
eksplanatornom stilu, tj. nisu niti pesimisti
niti optimisti. U brojnim su slucajevima
situacijska obilježja sama po sebi dovoljna za
proces atribucije. Medutim, kada nam situacija ne
daje dovoljno informacija za proces kauzalne
atribucije, tada se one zasnivaju na habitualnom
nacinu objašnjavanja dogadaja, što se naziva
eksplanatornim stilom (Peterson i Seligman,
1984). Dakle, ako su sve druge okolnosti jednake,
ljudi imaju sklonost prema slicnim objašnjenjima
za razlicite vrste negativnih, odnosno pozitivnih
dogadaja.
9
Eksplanatorni stil najcešce se mjeri Upitnikom
atribucijskog stila (Attributional Style
Questionnaire, ASQ Peterson i suradnici, 1982).
Ovaj se upitnik sastoji od 12 hipoteticnih
pozitivnih i negativnih dogadaja. Ispitanici za
svaki dogadaj trebaju zamisliti da se dogodio
njima, a zatim odrediti njegov glavni uzrok.
Nakon toga, svaki se uzrok procjenjuje s obzirom
na stupanj njegove internalnosti, stabilnosti i
globalnosti. Iz tih se procjena mogu izvesti
razliciti skorovi za dimenzije internalnosti,
stabilnosti i globalnosti posebno za pozitivne i
posebno za negativne dogadaje, te ukupan skor za
eksplanatorni stil posebno negativnih i posebno
pozitivnih dogadaja. Razvijen je i Prošireni
upitnik atribucijskog stila (Expanded
Attributional Style Questionnaire, EASQ Peterson
i Villanova, 1988), koji sadrži samo negativne
dogadaje, kao i Upitnik atribucijskog stila za
djecu (Children's Attributional Style
Questionnaire, CASQ Seligman i suradnici, 1984).
Atribucijski stil može se mjeriti i sadržajnom
analizom verbalnih objašnjenja (Content Analysis
of Verbatim Explanations, CAVE Peterson i Park,
1992).
10
Problemi pri mjerenju eksplanatornog
stila Pervin i John (2001) - odgovori ispitanika
na mjerama eksplanatornog stila ne poklapaju se
uvijek sa stvarnim kauzalnim atribucijama
specifican znacaj pojedinih komponenti
eksplanatornog stila (internalno-eksternalno,
stabilno-nestabilno, globalno-specificno) tek
treba biti odreden, kao i znacaj atribucije za
pozitivne dogadaje problem konstruktne
valjanosti mjera eksplanatornog stila nedovoljno
poznavanje kros-kulturalnih slicnosti i razlika u
eksplanatornom stilu.
11
Lokus kontrole i njegovo mjerenje Ova je
dimenzija licnosti proizašla iz Rotterove teorije
socijalnog ucenja, a oznacava generalizirano
ocekivanje o determinantama životnih dogadaja kao
što su nagrade i kazne. Internalna naspram
eksternalne kontrole odnosi se na stupanj u kojem
osoba ocekuje da je potkrepljenje ili ishod
njegovog ponašanja rezultat njegovih
karakteristika naspram stupnja ocekivanja da je
potkrepljenje ili ishod funkcija slucajnosti,
srece, sudbine ili da je pod kontrolom mocnih
drugih osoba (Rotter, 1990). Osobe s visokim
internalnim lokusom kontrole imaju generalizirano
ocekivanje da potkrepljenja ili ishodi u velikoj
mjeri ovise o njihovim vlastitim naporima. Te su
osobe uvjerene u vlastitu sposobnost kontrole nad
svojim životnim dogadajima. Drugi ekstrem cine
osobe s visokim eksternalnim lokusom, koje imaju
generalizirano ocekivanje da potkrepljenja ili
ishodi u velikoj mjeri ovise o sreci, sudbini,
slucajnosti i ostalim eksternalnim faktorima. Te
se osobe osjecaju relativno bespomocno u pogledu
vlastitih životnih dogadaja jer vjeruju da oni
nisu pod njihovom kontrolom.
12
Lokus kontrole ne odnosi se na specificna
ocekivanja vezana uz specificne ishode u
specificnim situacijama, nego predstavlja
generalizirano ocekivanje o tome jesu li naša
ponašanja instrumentalna za postizanje ciljeva
bez obzira na prirodu ciljeva ili potkrepljenja.
Medutim, lokus kontrole utjece na specificno
ocekivanje cilja u svakoj pojedinoj situaciji,
pri cemu velicina tog utjecaja ovisi o novosti i
neodredenosti situacije, kao i o velicini
potkrepljenja kojeg je pojedinac prije dobio u
toj situaciji (Weiner, 1992). Mjerenje lokusa
kontrole Rotter je razvio Skalu
internalne-eksternalne kontrole
(Internal-External Control Scale), koja se
sastoji od 29 cestica prisilnog izbora. Npr. a)
Mnoge poteškoce u životu djelomicno su posljedica
loše srece. b) Ljudske nevolje posljedica su
njihovih pogrešaka. Uz Rotterovu, vjerojatno
najcešce korišten mjerni instrument za mjerenje
generaliziranog lokusa kontrole je Skala
multidimenzionalnog lokusa kontrole koju je
konstruirao Levenson (1974). To je trofaktorska
skala, koja uz internalni mjeri i dva aspekta
eksternalnog lokusa kontrole mocni drugi i
slucajnost.
13
Problemi pri mjerenju lokusa kontrole Weiner
(1992) 1. sreca se može percipirati i kao
internalna (npr. Ja sam osoba koja ima srece) i
kao eksternalna, tj. kao slucajni dogadaj (npr.
Imao sam srece), ovisno o specificnom znacenju
cestica uspitnika za svakog pojedinca 2. i
internalni i eksternalni lokus kontrole mogu biti
stabilni tokom vremena (npr. sposobnosti, težina
zadatka) ili nestabilni (npr. uloženi napor,
sreca, umor) 3. navedeni uzroci nekog dogadaja
ne variraju samo na dimenziji internalnost-ekstern
alnost nego i na dimenziji kontrolabilnosti.
Brewin i Shapiro (1984) teško je odrediti što
zapravo znaci ukupan skor kojeg ispitanici
postižu na skali lokusa kontrole ako ne
razlikujemo pozitivne i negativne ishode. Furnham
i Steele (1993) - nije jasno odnosi li se lokus
kontrole na atribucije o prošlim uzrocima ili na
ocekivanja o buducim dogadajima ili pak obje
vrste kognicija imaju razlicitu ulogu u
razlicitim kontekstima.
14
Cvrstoca licnosti (hardiness) i njezino
mjerenje Kontrukt cvrstoce licnosti predložila je
Kobasa (1979) i to kao objašnjenje individualnih
razlika u reagiranju na stresne dogadaje.
Cvrstoca se najcešce shvaca kao karakteristika
licnosti, a sastoji se od tri medusobno povezane
komponente, kontrole, predanosti i izazova.
Dimenzija kontrole, slicno kao i lokus kontrole,
odnosi se ne stupanj uvjerenja osobe o vlastitoj
mogucnosti utjecaja na ishode životnih dogadaja
(npr. Ozbiljnim radom uvijek možeš postici svoje
ciljeve. Predanost se odnosi na stupanj
ukljucenosti u životne aktivnosti i njihovo
doživljavanje kao zanimljivih i važnih (npr.
Vecinu svog života provodim u obavljanju
vrijednih stvari.), a izazov na doživljavanje
životnih promjena kao prilika za osobni razvoj
(npr. Kada moram uciniti više od jedne stvari u
isto vrijeme za mene je to izazov u kojem
uživam).
15
Osoba koju karakterizira cvrstoca licnosti ce
nastojati utjecati na ishode životnih dogadaja,
biti ce u njih aktivno ukljucena i nastojat ce iz
njih, bez obzira bili oni pozitivni ili
negativni, nešto nauciti. Osobe na suprotnom polu
cešce ce doživljavati bespomocnost, cešce ce se
povlaciti iz životnih situacija i cešce ce ih
doživljavati kao prijetece (Maddi, 1999). Za
mjerenje cvrstoce licnosti najcešce koriste
Personal Views Survey (PVS Hardiness Institute,
1985) i Dispositional Resilience Scale (DRS
Bartone i suradnici, 1989). Mjere cvrstoce
visoko su zasicene neuroticizmom.